
Rasprave se najčešće vode takvim žarom da se čini kako stremimo raspravama o promjeni više nego što nam je promjena važna. Raspravljanje o samoj promjeni vodi ka gubljenju vremena i energije, zatrpavanju točkama dnevnog reda, sastavljanju radnih skupina i sličnim načinima kako da se promjena uspori.
Tijekom prosinca i siječnja pripremali smo se za novu godinu i često govorili o tome što smo radili protekle godine i jesu li napredak bio u središtu naših aktivnosti i jesu li ispunjeni naši ciljevi. Na sastancima je jedna od važnijih tema bila gdje su nastale greške i što bi se trebalo napraviti drugačije. Sama pomisao, da nešto treba napraviti drugačije, koju bi netko od nas na sastanku glasno ili manje glasno izrekao, vodila je do uzdignutih obrva, povišenih tonova, sumnji u nečije sposobnosti i samopoiuzdanje te pretpostavki da se promjena traži kako bi se ispravila nečija osobna greška (što je, naravno, pogrešno!).
S približavanjem rokova takve su se rasprave vodile sve više i sa sve većim žarom te se činilo da je povjerenje jednih u druge sve manje te da uživamo i stremimo k raspravama o promjeni i više nego samim promjenama. Rasprave su najžešće i najčešće imale fokus na vođenje i upravljanje promjenom te smanjivanje otpora prema promjeni – kao da je Promjena (namjerno je, zbog toga, pišem s velikim početnim slovom) nešto posebno i odvojeno od naših života i naše svakodnevice.
Srećom nije! Način na koji pristupamo našim životima i izazovima na koje nailazimo, će utjecati na to kako pristupamo promjenama i novostima na poslu. Kako odgovaramo na promjene određeno je našim općenitim odnosom prema životu, uspjehu i zadovoljstvu. Naše podizanje ruke i glasanje za promjenu ili motiviranje ljudi na nekom sastanku ili tijekom prezentacija ne ovisi samo o predloženoj promjeni već i o sposobnosti da naš emotivan odnos prema promjenama prenesemo na druge.
Zato su mi na sastancima od velike pomoći, i primjer drugima, bili oni koji su zanemarili riječ Promjena i sve poruke koje ona može nositi. Te kolegice i kolege, istinski ljudski resursi, su naučili da raspravljanje o samoj promjeni ima sposobnost dovesti do gubitka vremena i energije, zatrpavanja dnevnog reda nepotrebnim temama, sastavljanja radnih skupina i sličnih načina kako da se promjena uspori, zataška i, naposljetku, zaustavi. Njihova usmjerenost na ljude te interesi prema specifičnim i smislenim poboljšanjima omogućili su da ta poboljšanja nisu bila samo mrtvo slovo na papiru kojeg treba spremiti u neki registrator u čekanju da se pronađe inteligencija i vrijeme za osmišljavanje kako ih provesti.
E, sad, naučili su, kažete s laganim podsmjehom i sumnjom. Da, naučili su! Ono što svjesno izabiremo je jedino nad čime možemo imati kontrolu. Pustivši svoj duh iz boce izabrali su utjecati na sve oko sebe mudrošću svojih izbora. Na taj način su obogatili sebe, ali i sve nas!


Prava tema kao pouka za već dobarano startanu 2012 ma gdje i šta radili i čime se bavili. Na žalost duge rasprave su “izgubljeno vrijeme” za sve koji žele da im i ova god. bude uspješna, ako i dalje rasprave traju kao upitnik trebaju li nam iste, koje su koristi i pomoć u radu od novih uzanci.
Uvijek sam se pitao kada bi bilo najbolje uvesti ih te poboljšati koordinaciju i rad s prvim suradnicima, a da bi je oni na najučinkovitiji način primjenili i do svojih suradnika.
Po iskustvu i po pogledu na okruženje primjetio sam da to što ste opisali i te kako stoji u praksi.Valjda zato što ljudi vole da rade i žive po starim obrascima i da volja i želja za novim često većini strana.
A kao podatak da je besmisleno opirati se istim možemo sagledati u proteklim godinama rada te iz sadašnje perspektive bilo bi nemoguće ne primjetiti kada bi danas po tim starim obrascima radili a ne mijenjali i poticali njihovu primjenu i te kako bi zaostali u vremenu i razvoji sebe samih i društva za koje donosimo dodane vrijednosti.
Osvrnimo se danas na sve društvene mreže koje smo prihvatili kao da su bile uvjek tu, a da nam je netko prije 5g kazao kako ćemo na facebooku, twitteru, g+,my space,svojem web-u itd. stvarati i kreirati tolike mogućnosti prenosti vlastita znanja i iskustva, stvarati i širiti novi krug poznanstva, prijateljstva te dijeliti i podučavati. Provoditi nekoliko sati tjedno na pregledavanje i korištenje istih…zaključak bi bio {da ali znaš to…}…uvjek bi bio isti kao da je oduvjek tu i da postoji bez promijena, a promijena je stalna ako je možemo kako ste rekli uopće tako zvati,,, to je u suštini naše vrijeme i perioda vremena koja nas stalno prati i ne staje dokle god je to potrebno, a potrebno je oduvjek.
Stara je parola da je pobjednik uvjek dio riješenja a gubitnik dio problema.
Nama koji vodimo ili smo vođeni uvjek su dobrodošli oni suradnici
koji ne vide samo stablo i ciglu
nego u stablu kolibu u cigli most za nova putovanja.
Točno je da ljudi, koristeći društvene mreže, mijenjaju stare obrasce. U ovom slučaju radi se o obrascima komuniciranja. Ljudi koriste društvene mreže da komuniciraju s ljudima u situacijama i trenucima kada fizički kontakt nije moguć. U slučaju kad je priča o promjeni važnija od same promjene javlja se situacija da primjenjuju obrazac zaštite od nepoznatog. Kada bi se ljudi s kojima smo na sastancima, dogovorima ili s kojima zajedno radimo prestali bojati budućnosti, a naročito mogućnosti pogreške – a za to smo jedino odgovorni mi voditelji – velika je vjerojatnost da bi s vremenom promijenili i to ponašanje te se okrenuli rješavanju problema kao jedinom cilju razgovora.