Proizvodnja hrane je u nekim industrijama plafon dosegla prije nekoliko godina. Rješenje se ne nazire, a svaki je prijedlog dobrodošao!
Novo istraživanje je objavljeno u časopisu Ecology and Society (Ekologija i društvo). Ono ističe kako je za 21 ključni proizvod na koje se ljudi oslanjaju maksimalna proizvodnja već povijest. Prvenstveno se to odnosi na prehrambene artikle. Tako je maksimalna proizvodnja mlijeka ostvarena 2004., pilića 2006., a riže još 1988. To ne znači da proizvodimo manje tih artikala, već da je proizvodnja dosegla plato, dok se svjetsko stanovništvo istovremeno povećava. Istraživanje su zajednički proveli istraživači iz Njemačke i SAD-a. Cilj mu nije bio iznijeti svijetu apokaliptične objave. Cilj jerazviti rane signale upozorenja i otkriti obrasce koji bi pružili pouzdane podatke o tome kako iskorištavamo Zemlju te pronaći rješenja za njihovo prevladavanje.
Istraživači su ipak optimistični. Jer svijet i dalje baca 1,3 milijarde tona hrane godišnje. Istovremeno, u nekim dijelovima svijeta prinosi još uvijek mogu čak i udvostručiti. Pomak prema prehrani s više povrća, a manje mesa, također bi mogao učiniti veliku razliku. Ključno je, kažu istraživači, ostati fokusirani na rješenje.
Rizik se isplati
Iako smo ostvarili ogroman napredak u suzbijanju rizika i jačanju sigurnosti u mnogim domenama, nesreće se i dalje događaju, jednako kao i gospodarske krize. Zastupamo pogrešne vrijednosti stalnog rasta pa će nam se to kad tad obiti o glavu. Greg Ip to objašnjava u svojoj knjizi Foolproof: Why Safety Can Be Dangerous and How Danger Makes Us Safe. Ip, glavni ekonomski komentator Wall Street Journala, smatra kako nas razni mehanizmi kojima je svrha učiniti nas sigurnijima zapravo ohrabruju na još rizičnije ponašanje. Jedan od primjera su kacige za američki nogomet kojima je osnovna namjena bila sprječavanje ozljeda glave. Međutim, osjećajući se sigurnijima, igrači su kacige počeli koristiti kao koplje što je dovelo do povećane stope ozljeda kralježnice. ABS sustav kočenja vozačima je omogućio novu razinu kontrole, ali i još bržu vožnju.
Slično je i u ekonomiji, objašnjava Ip. Razdoblje od 1980. do sredine 2000. učvrstilo je mnoge organizacije, posebno one velike, u uvjerenju da su gospodarski ciklusi i inflacija ukroćeni. Sve dok financijska kriza 2008. nije financijski sustav bacila na koljena. Ip smatra da su financijske krize toliko destruktivne jer iznenada shvatimo da nešto što se smatralo sigurnim zapravo to nije. A rezultat je panika. Rješenje, prema Ipu, nije preveliko ograničavanje. On smatra da je rizik neophodan za naš napredak. Cilj bi trebao biti pronaći sredinu između rizika i sigurnosti. Nastojati eliminirati velike katastrofe, a prihvatiti manje rizike i nestabilnosti danas radi dugoročno veće stabilnosti.
Rješenje za slomljene prozore
Njujorška je policija devedesetih godina primijenila pristup "slomljenih prozora" uvevši princip nulte tolerancije za male prijestupe poput pijanstva na javnom mjestu ili agresivnog prosjačenja. Prema strategiji "slomljenih prozora" vandalizam koji je prevladao u velikim američkim gradovima s visokim stopama rasta kriminala nije samo posljedica, nego i uzrok ozbiljnijih prijestupa. Nesankcioniranje manjih prijestupa, poput grafita ili razbijanja prozora, stvara dojam da je nered postao norma. Prema podacima njujorške policije takav pristup problemu donio je i rješenje! Između 1993. i 2014. broj pljački pao je za preko 50%, a krađe automobila za 93%! U današnje doba konstantno rastućih ciljeva i očekivanja i u poduzećima se često progleda kroz prste onim pojedincima koji su uspješni, koji "donose novac".
No, prema teoriji "slomljenih prozora" rutinsko prihvaćanje sitnijih prijestupa, poput učestale nepristojnosti, izljeva bijesa ili vrijeđanja, može slati signal kako će i ozbiljniji etički prijestupi i problemi biti tolerirani. Još gore, Sherron Watkins, zviždačica iz Enrona, objašnjava u svojoj knjizi kako su ljudi u takvom poduzeću odgajani i naviknuti da ih se tretira bez poštovanja i ne bore se protiv toga.
